KUĆA – ideja i izvedba

Drvena kuća ETI Vinkovec
Godina izgradnje: 2014.
Investitor: Ksenija Burić
Ukupna P oko 240 m2 (od toga 225 m2 zatvoreno)

Kombinirana kuća višestruke namjene i višestrukih mogućnosti korištenja – varijabilna konfiguracija.

Osnovni modul – stambeni prostor vlasnika (kad se ne koristi za druge potrebe) čini prostor na drugoj etaži od oko 75 m2 pri čemu se dvije gostinjske sobe od oko 2×9 m2 tipično ne koriste. Ostalo je jedinstveni prostor dnevnog boravka / radnog prostora / čajne kuhinje, spavaće sobe i kupaonice. Naravno da domaćini koriste i terasu na istoj etaži, zatim ulazni prostor na etaži ispod kao svojevrsno predsoblje, ponekad i kuhinju, a i sve ostale prostore – kada nisu okupirani.

Na donjoj etaži dominira velika dvodjelna muzička soba sa igraonicom u L konfiguraciji. To je osnova za terapijsko ili edukacijsko korištenje, kada se ulazni prostor koristi kao prijemni dio za presvlačenje i boravak pratitelja.

Seminarska pak konfiguracija osim spomenutih koristi još i prostor treće tavanske etaže, gdje je spavaona sa do deset ležajeva sa WC i dvostrukim sanitarnim dijelom. U ovoj konfiguraciji se stambeni dio također koristi za smještaj pa se u gostinjske sobe smješta još četiri osobe. Spavaća soba u principu ostaje soba domara, ali ako treba u nju se može smjestiti još dvije osobe, dakle ukupno 16 ležajeva bez pomoćnih ili kreveta na kat. Pri tome korisnici imaju na korištenje tri WC-a, dva tuša i četiri umivaonika. U ovoj konfiguraciji velika se dvorana koristi za rad a ulazni prostor postaje kuhinja i trpezarija.

 Cijela kuća bazirana je na monolitnoj armiranobetonskoj ploči koja je sa pet strana kvalitetno hidroizolirana i osim preuzimanja statičkog opterećenja kuće, osigurava i njen odmak od tla i vlage. Prividno, kuća stoji u razini tla ali zapravo je locirana na 40 cm podestu koji se poslije nasipanjem okolne zemlje do razine donjeg poda (uz 40 cm zračni pojas ispunjen batudom) prividno dovedena do ovakve pozicije prvenstveno da bi se osigurala direktna komunikacija dvorana – dvorište bez i jedne stepenice ili kosine.

Kuća je u potpunosti DRVENA i ako izuzmemo betonsku podlogu, staklo na otvorima i pokrov, praktički nema nikakvih umjetnih materijala – niti u izolacijama niti u premazima. Nosiva konstrukcija je klasična brvnara od poluoblica debljine 8 a visine 16 cm vezanih vezom u uglovima, a međusobno sa dvostrukim trapeznim falcom, što osigurava praktički hermetičko dihtanje. Poluoblice se od visokoplaninskog bora pune smole i obrađene u sušari stoga se išlo s pretpostavkom da im zaštita nije potrebna i nisu tretirane nisakakvim kemikalijama, dakle imamo prirodno i čisto drvo koje diše.

Unutarnja obloga, uključujući i podove, također je čist i netretiran suhi smrekov brodski pod. Prvotno je bila ideja da se bar podovi zaštite nekim prirodnim uljima kao radi lakšeg održavanja, ali od toga se odustalo. Čisto prirodno drvo povremeno se opere i osuši, baš kao i svaka pamučna (celulozna) majica, i to funkcionira dobro. Problem tamnjenja drva s vremenom, vjerojatno će na stropovima i zidovima biti problem – manjak svijetla u prostorijama – koji će se riješiti ugrađivanjem čestica prirodnog vapna u pore drveta ili zamjenom obloga novima nakon nekoliko desetaka godina.

 I sad ono ključno što ovu drvenu kuću čini zaista drvenom i gdje graditelji najčešće padnu: izolacija. Naravno da nismo pristajali ni na kakve kemije tipa stiropora pa čak ni miniralne vune. Da bi se ista svojstva postigla punim drvom to bi tražilo određene, zapravo velike dimenzije, masivnost i u konačnici cijenu. Ovdje se išlo sa svega desetak centimetara celuloznih pahuljica – dakle opet drva ali “upahuljenog”. Odabrana je tehnologija upuhavanja, a ne ugradnje adekvatnih celuloznih ili npr. slamnatih ploča, jer se time još dodatno osigurava i kontinuitet izolacije ali i dihtanje svih i najmanjih pora prilikom upuhavanja pod pritiskom. I to je sve. Zapravo, još je prema unutra prije obloge postavljena paropropusna folija kako se ne bi narušilo disanje kuće a osiguralo da vlaga ostane na toploj strani izolacije.

Još samo malo o tehnologiji gradnje: najprije je napravljena konstrukcijska školjka kuće od osamcentimetarskih poluoblica, i to odmah u cijelosti do krova. Potom je iznutra izvedena desetcentimetarska drvena podkonstrukcija na koju je pričvršćena i zadihtana parna membrana. I konačno je po vrhu pribijen klasičan brodski pod od 18 mm. Time su između rebara podkonstrukcije ostale desetcentimetarske komore u koje je prije zime upuhana izolacija od celuloznih pahuljica u gustoći od oko 350 kg/m3.

 Krov je izveden malo drukčije. Osnova su mu rogovi od 16 cm i ta dimenzija je bitna za izolaciju. Po rogovima je pribijena daska od 2 cm i na nju krovna folija. Na to ide klasičan ventilirani pokrov – 3 cm kontraletva po rogovima pa standardne letve i gore betonski crijep. Zašto betonski? Najprije – zbog kišnice. Cijelo imanje koristi se kišnicom kao glavnim izvorom vode, a ovaj crijep ima gotovo emajliranu površinu i praktički ne upija vodu – gotovo sve što na njega padne završi u rezervoaru. Isto svojstvo neupijanja osigurava da je projektna težina ovog pokrova konstantna i gotovo jednaka klasičnom crijepu za koji se mora projektirati težina u mokrom stanju. I treće ne manje važna je estetska strana – odabrani crijep izgleda kao klasični biber (a nije), a sama površina obrađena je kao da je već uhvatila patina vremena.

A sada izolacija. Zapravo vrlo jednostavo i učinkovito: po rogovima s donje strane pričvršćena i zadihtana parpropusna membrana, po njoj je u stambenom dijelu pribijena lamperija i tako su opet dobivene zračne komore ovoga puta od 16 cm. U njih su istom tehnologijom upuhane celulozne pahuljice. Tih 16 cm je malo premala debljina za izolaciju krova, ali kako nismo htjeli smanjivati stembeni volumen naknadnim povećanjem te debljine pristali smo na nešto slabije izolacijske karakteristike.

I kakva su iskustva življenja u ovoj kući ? Ukratko, bolja od očekivanog.

Najprije miris drva. Čisto, netretirano drvo. Mi to više ne osjećamo, ali gosti su i nakon dvije godine pod dojmom mirisa drva. Suprotno iskustvima iz drugih drvenih kuća, gdje te se dojmi miris impregnacije (uglavnom teške nafte i sličnih tvari) i miris lakova izvana i iznutra, ovdje toga nema. Može se osjetiti samo miris drva.

Potom življenje u dodiru s drvom. Suhim toplim drvom. Kuća je useljena dan nakon što su majstori izašli – a, usput rečeno, izašli su nakon dvanaest dana gradnje. Iako je vani lila užasna kišurina danima, jako je dobar osjećaj zakoračiti na suhi pod, ne osjećati vlažnu i hladnu žbuku – ili čekati da se glazure i žbuke osuše. Ma u kojoj to kući možeš bez problema prostrti ležaj na podu i ugodno prenoćiti. Ili iskoračiti iz kreveta pa i iz tuša, a ne osjetiti hladan pod pod nogama. Da, i kupaona je u drvetu a ne u pločicama.

Pa vruća ljeta. Kuća ima velike zastakljene otvore prema jugozapadu, pa iako su ostakljenja izostaklima (dvostrukim, sa Low-e premazom) nije da nemaju utjecaj na temperaturu. Međutim i uz to u donjoj je etaži uvijek svježe, a po stupanj/dva više na drugoj pa još toliko na tavanu. Da, na tavanu koji je praktički pod užarenim crijepom nikad nije bilo problema. Gore smo, zbog projektirano tanje izolacije, namjeravali ugraditi klimatizaciju, ali jednostavno nismo dospjeli. I spavalo se gore bez ikakvih problema – čak nismo uključivali ni ventilator koji bi trebao nadomijestiti nedostatak strujanja zraka – uvijek je strujalo vjerojatno zbog smjera JZ – SI.

Zimi je situacija još bolja. Grijanje je na drva. Kroz cijelu kuću, iznutra, ugrađen je izolirani inox dimnjak. Jedna peć nazivne snage 7 kW grije donju etažu. Naravno da nikad ne radi na toj snazi i pokazalo se da je ipak malo predimenzionirna – teško je održavati tako slabu vatru, a da dolje ne bi bilo prevruće.

Na gornjoj etaži je kuhinjski štednjak nominalne snage ogrijevanja od 5 kW i on sa sličnim problemima pregrijavanja odrađuje tri sobe, kupaonu i boravak.

Tavan nema grijanja, ali kako nema međukatne izolacije već je izoliran cjeli volumen kuće, dakle tek iznad tavanskog prostora, on se može normalno koristiti za spavanje i u lakšim zimskim uvjetima.

Za prvu zimu nabavljeno je 12 prm drva nešto lošije kvalitete (hrast, klen). Za drugu je naručeno isto toliko kvalitetne bukovine uz izvjestan strah jer je kasnila isporuka i potom su isporučili sirovu bukvu. Sad je već prošla i druga zima a još uvijek ima na zalihi klenovine od prve zime, a bukovina se lijepo suši na dvorištu i čeka – treću zimu. Naravno, svjesni smo da je potrošnja funkcija jakosti zime ali i broja dana koliko se kuća zaista koristi. Bilo bi drukčije da je cijelo vrijeme naseljena i da se loži po cijele dane. Ali i kad se zimi usred najveće hladnoće dođe kući, za par sati loženja (odnosno treba naložiti par sati prije povratka) kuća je već ugodna za bivanje, a slijedeći dan je već svuda ugodno jer cijela kuća postigne prihvatljivu temperaturu.

 
NEKOLIKO OSOBNIH POGLEDA NA ZELENU GRADNJU
Princip zelene gradnje bila je polazna ideja kad smo kretali u projektiranje i izgradnju. Zelena gradnja d.o.o. iz Varaždina bila je s nama i na kraju procesa, kad smo se zajedno borili s pahuljicama po tavanu, a gosti su već bili na vratima. Sa našeg gledišta surađivali smo jako dobro, a svjesni smo da s njihove strane gledano sve i nije bilo tako sjajno – naprosto smo ih morali prisiliti na brojne kompromise. No i tome su se izvrsno prilagodili i odradili smo sve najbolje kako se moglo – a koliko smo se mogli pružiti, financijski ponajprije. Kad se samo sjetim kako su otpadali razni izolacijski slojevi još u fazi projektiranja i proračuna. Vjerojatno je Veljko šizio u pozadini na svaki moj poziv ali na kraju smo ipak sve skupa napravili prilično dobro.
Osim za nas kao investitore, pa rekao bih ponešto novoga i za Zelenu gradnju, dosta toga bilo je novo i za naše graditelje. Stoljećima ta familija gradi drvene kuće, ali pahuljice(!?) – e to je nešto sasvim novo. Sama ideja im je bila jako primamljiva – da se upuhuju nekakve pahuljice u drvenu konstrukciju. Jer u drvu uvijek ima nekih pukotina, procjepa, a kad u to puhneš pahuljice, to mora biti dobro. Ali samo izvedba već je bila malo problematična. Ipak je nutarnju foliju trebalo dobro zadihtati, ako ne želite imati punu kuću pahuljaca. Imali smo, ali … Simpatična je bila i njihova ideja da ostave komoru za upuhavanje u komadu cijelom visinom objekta, pa da samo puhnemo odozgo do dolje – skoro 6 metara. Na žalost, to kod Veljka nije prošlo.
Za najveći problem nisu krivi ni graditelji a ni Gradnja, već naša odluka da pahuljice upuhujemo naknadno, tek pred zimu. Ideja je bila da se gornja dva reda unutarnje obloge ne pričvrste već samo lagano “zaheftaju” kako bi se mogle skinuti prije upuhavanja. No nismo se sjetili da drvena kuća stalno radi, diše, naročito spočetka. U tih par mjeseci sjela je ona i par centimetara – i totalno zacvikala gornje daske obloge. Neke i toliko da se nisu dale skinuti – neke smo morali polomiti, a na djelu smo jednostavno izrezali otvore pri vrhu zidova za upuhivanje pahuljica.
No u svakom slučaju sa Zelenom gradnjom je bilo uvijek jako lijepo raditi. Jer su imali rješenje za sve probleme a pogotovo hvalimo spremnost na korekcije i na kompromisna rješenja, koja su ponekad nužna.